PIŠE:MILICA KRALj
Skerlićeva ocjena o književnom radu Jelene Dimitrijević bila je presudna da i ona poput drugih pjesnika o kojima je izrekao negativan sud – budu zaboravljeni i gurnuti na književnu marginu.
– Jedna od karakteristika najnovijeg perioda srpske književnosti jeste što se u njemu u većem broju javljaju žene koje pišu, od kojih neke pokazuju stvarne književne sposobnosti. Pored Danice Marković u poeziji, javljaju se u pripoveci Jelena Dimitrijević, Isidora Sekulić i Milica Janković. Jelena Dimitrijević javila se stihovima sasvim srednje vrednosti... Iako su bez veće originalnosti i jače snage, sa jednolikim predmetima, pisani dosta bezličnim stilom, ti radovi ipak imaju svoga interesa i svoju čitalačku publiku – presudio je neprikosnoveni Jovan Skerlić, koji je postavio visoko visoke književne standarde.
Pisati o vlastitom životu ispovjedno-iskreno, govoriti o ženskom kao centralnom biću ljudskog bića, baviti se sopstvenom svakodnevicom, baviti se pitanjima srca i duše, govoriti ženskim glasom jednine, daleko od svjetskih tema zastupljenim u djelima muškog autora, sve to bilo je dovoljno da se žena pisac poput Pepeljuge nađe u ćošku.
Tek će se u zadnjih desetak i nešto više godina obratiti pažnja i na zanemarene spisateljice koje su ostavile vrijedno djelo, i otpočeće njihova rehabilitacija.
Jelena Dimtrijević, pjesnikinja, putopisac, pripovjedač, znalac nekoliko jezika koje je sama naučila(francuski, engleski, italijanski, grčki i turski) bila je i samosvjesna žena koja se istinski zalagala za prava žena u svim društvenim oblastima. Njena intimistička lirika, kao i pisma u kojima je iznosila slobodoumne stavove o ženskom pitanju – u središtu su njenog stvaralaštva.
(Istorija srpske književnosti, ali i teorietičari ženskog pisma u nekom bliskom vremenu neizostavno će se u svojim naučno-književnim razmatranjima više i analitičkije baviti i vrijednim djelom Jelene J. Dimitrijević, značajne, a zaboravljene književnice iz Kruševca).
Jelena J. Dimtrijević rođena je 27. februara 1862. godine u Kruševcu u trgovačkoj porodici. Njen otac Nikola zauzimao je istaknuti položaj među trgovačkim esnafom, a majka Stamenka, kćer aleksinačkog vojvode Miloja, vaspitavala je svoju kćer Jelenu u patrijarhalnom duhu. Jelena je osnovnu školu završila u Aleksincu, a nakon udaje 15. Februara 1881. godine za artiljerisjkog potporučnika Jovana Dimitrijevića život nastavlja u Nišu. Okružena knjigama iz biblioteke svog muža u sredini koja je potpuno drugačija od kruševačke , Jelena će se sem čitanja, zainteresovati i za život muslimanskih žena, život koji se odvija među zatvorenim zidovima harema. Tako će nastati njene pripovjetke u kojima opisuje život žene među visokim zidovima, a koji, uprkos brojnim zabranama i nepravdama, uspijeva da nezadrživo pulsira ženskom senzualnoću i čulnošću i dovitljivošću. Takve su njene prozne knjige: „Pisma iz Niša o haremima”, pripovjetke „Fati-sultan“, „Safi – Hanum“, „Mejerme – Hanum“.
Sa mužem se seli u Beograd, gdje će živjeti do smrti, 22. aprila 1945. godine. Njena sahrana bila je jedna od najtužnijih, jer nikoga nije bilo da je isprati na to poslednje putovanje i nikog ne bješe da na njen kovčeg baci zavjetni zemni grumen.
Prvu pjesmu „Devojko“ objavila je 1878, a 1892. godine objavila je i pjesmu „Baba Krasa“ koristeći niški dijalekat i nazvavši je „pripovjetkom u stihu“ u tadašnjem listu „Videlo“, a neke pjesme objavljivala je u časopisima„Vila“ i Otadžbina.“
Zanimljiv je podatak da je na predlog kritičara Pavla Popovića, koji je za razliku od Jovana Skerlića cijenio njen književni rad, objavila roman „Nove“ u Srpskoj književnoj zadruzi, u Beogradu 1912. godine.
(Nastaviće se)